Moj dragi pjesnik bez adrese

U ovoj rubrici pišem o adresama nekih zaslužnih Hrvata i Hrvatica da im se na kući u kojoj su živjeli postavi spomen-ploča. Dobro znam da ja neću postaviti ni jednu. A uz čovjeka o kojem danas pišem neću napisati ni adresu. Znam da nikakvu spomen-ploču ne bi želio. Uglavnom je odbijao i priznanja i odlikovanja, pa u ovom napisu neće biti riječi ni o adresama na kojima je živio, premda ih znam nekoliko. Riječ je o pjesniku Danijelu Dragojeviću, rođenom u Vela Luci 28. siječnja 1934. godine, a umrlom u Zagrebu 19. veljače 2024. godine. Naše je poznanstvo bilo neobično. Znala sam kako on izgleda. On nije kako ja izgledam. To mu, dakako, nije nedostajalo. No surađivali smo tako, nevidljivi, godinama. Čak mi je slao i kraća pisamca. Molio me neka pozorno pročitam tekstove iz njegovih emisija, koje je objavljivao u Zborniku Trećega programa Radio Zagreba, jer on pogreške ne vidi. A ja to ionako radim cijelo vrijeme, pa evo! No naša suradnja nije se svodila samo na korekturu. Surađivala sam i u njegovim radijskim emisijama Poezija naglas i Dnevnici i pisma. Uživala sam radeći te priloge. Iz više razloga. Mnoge od njih radila sam s dragom prijateljicom Renatom Kuch­ar (nažalost, umrla je 14. svibnja 2025. godine) u njezinoj kuhinji u Veslačkoj ulici, oko nogu nam se znala omuhavati pokoja mačka ili pas, jer je Renata uvijek držala neku životinju, makar živjela i u skučenu stanu na desetom katu. Bila je dugogodišnja lektorica za češki jezik na našem zajedničkom Filozofskom fakultetu te plodna (i nagrađivana) prevoditeljica s češkoga jezika. Naravno, u toj suradnji Renata je bila glavna za češki, a ja za hrvatski. Tako su kroz membrane starih radija dopirali kroz noćnu tišinu do „noćnih ptica“ i stihovi nobelovca Jaroslava Seiferta (1901–1986) ili dijelovi pisama Olgi kažnjenika Václava Havela (1936–2011), od 1989. do 1992. predsjednika Čehoslovačke, a od 1993. do 2003. predsjednika Češke u dva mandata. 

Izd. Biblioteka Teka, Zagreb, 1974.

Kad nismo crpile iz češkoga bazena, ja sam rado uranjala u istočnonjemački, jer su ondje književnice bile vrlo aktivne i, meni, zanimljive, pa sam i neke od njih željela približiti hrvatskoj radijskoj publici. Otkriće mi je bila Maxie Wander, rođena Bečanka, koja je udajom dospjela u Istočni Berlin (dakle, iz tzv. „slobodnoga svijeta“ u ozloglašenu sovjetsku zonu, no pritom se uvijek nešto od početnih slobodarskih atributa izgubi). Ne znam ni kako ni zašto, no baš na tekstovima Maxie Wander (Dobro jutro, ljepotice; Život bi bio lijepa alternativa) probudio se i  moj klimavi školski njemački toliko da sam te tekstove mogla prevoditi u dahu, bez rječnika. Preko nje upoznala sam i Christu Wolf i mnoge druge književnice, koje su se u sivilu svakodnevice, bolesti i gubitaka sastajale i razgovarale. Osjećale su se živima, čak i kad je mnoge od njih bolest već bila dobrano načela.

Eto, takve smo tekstove slale Renata i ja Danijelu Dragojeviću. Nikad ništa nije odbio. A onda je isti taj Radio Zagreb, postavši Hrvatski radio, odlučio 2009. u svojoj jesenskoj shemi ukinuti posljednje dvije emisije koje je Dragojević (već kao umirovljenik, imao je 75 godina) uređivao. Dane, kako su ga zvali kolege u redakciji, nikada nije bio od javnih nastupa, od fotografiranja još i manje, no otada je svjesno odbijao sve čime su ga kulturnjaci i/ili elitistički pjesnici koji mu nisu bili ni do gležnja htjeli nagraditi. Nije primao odlikovanja, čak je odbio i članstvo u HAZU – dakle, svjesno je išao „protiv sebe“ u materijalnom smislu. A ne može se reći da nikada nije primio ni jednu nagradu. Jest: Goranov vijenac (1992), Branko Miljković za Prirodopis (1974), Zmajevu nagradu za Razdoblje karbona (1981). Odbio je i Nazorovu nagradu za životno djelo (2018). Prosječan neupućen čovjek rekao bi: čudak. Ne, on je samo vrlo dobro znao tko su ti koji bi ga sad nagradili (a prije toga ukinuli su mu ono što je radio cijeli život). No moje druženje s tim „čudakom“ bilo je u svakom pogledu nezaboravno – i kao s urednikom, a nadasve s pjesnikom. Družila sam se s njim obično u gluho doba noći, kad se nikakva buka nije uvukla među nas. On je uvijek, ali baš uvijek, bio utjeha od sveopćega primitivizma, bio je nešto duhovito i lijepo rečeno, a sve što je napisao bila je pjesma (kako god da se zvala, a neke se i zovu pjesme u prozi). Jako volim njegove knjige Prirodopis (Biblioteka Teka, Zagreb, 1974) i Rasuti teret (Nolit, Beograd, 1985). Te knjige držim uvijek tako da su mi dostupne, jer na mojim policama vlada veliki nered, pa više ne znam gdje što stoji. I posežem za njima kad se osjetim u najboljem skladu sa samom sobom. Tu onda i jedna svjetiljka može biti pozdrav, pogotovo kad se spoji s nekim odlično pronađenim riječima. Od svjetiljke je doista teško napraviti pozdrav, kaže Dragojević, „ali ima divnih malih riječi koje ju podbočuju, bodre i potiču da gori. I ona gori uz možda, naravno, uz svakako, uz kojekako, kako gdje i uvijek. Teške, oble i uglate riječi gase je. S ovim riječima (pak) ona može svukuda, svakako i svakolika. Može, naravno, i k tebi kroz noć do tvoga mraka.“

A budući da cijeli život živim uz jednoga književnog prevodioca, evo jedne tako prepoznatljive situacije iz pjesme Prevodilac: „Kada prevodim roman, na polovici osjetim da nemam više krvi. Pisac, ta vampirska osoba, isisao mi je, riječ po riječ, sve. Imao sam i ja svoju priču, doduše neodređenu i mutnu; nemam više ničega, sve je iscurilo, sada sam prazan. A pisac, koji nije postojao na mom jeziku, dakle kojega nije bilo, tu je … Ona me pita: Dragi, što si radio? Ja kažem: Davao riječi nekom drugom. Imaš li ih još? Malo, kažem, odmičem začas sa svoga ramena proklete zube i kažem: Dođi!“